MORAJU LI HRVATI IMATI STRAH OD KRŠĆANSTVA?

Jedan od vodećih sociologa religije današnjice José Casanova nedavno je objavio vrlo zanimljivu knjigu pod naslovom „Europski strah od religije". Knjiga je zbirka njegovih već objavljenih članaka i održanih predavanja. Casanovina promišljanja pružaju nam dobar uvid u današnje rasprave o ulozi religije u Europi, ali i u Hrvatskoj, ako se sjetimo nedavnih rasprava o križevima. U ovoj kolumni nakana nam je prikazati njegovo prvo razmatranje, „Europski strah od religije", po čemu je cijela knjiga i dobila naslov. Ono može biti korisno za bolje razumijevanje uloge religije u današnjoj Europi. No, prije nego se pozabavimo tom temom, samo ćemo ukratko progovoriti o jednoj problematičnoj Casanovinoj tezi.

Naime, u svomu članku „Religija, politika i spol u katolicizmu i islamu" Casanova uspoređuje Katoličku crkvu i islam. Ono što je za Katolička crkva bila za protestantski Zapad - primitivna, neslobodna i nedržavotvorna zajednica -, to je sada islam za sekularni Zapad. I kao što se Katolička crkva reformirala i još se reformira, Casanova misli na liberalizaciju i feminizaciju Katoličke crkve, treba očekivati da će se to isto dogoditi i s islamom. Dakle, ako je Katolička crkva ipak nekako prihvatila moderni duh, što je rijetko tko mogao očekivati, zašto to ne bi mogao i islam! Nije teško ne uvidjeti u tim promišljanjima jednu suptilnu kritiku Katoličke crkve. Casanova nam predstavlja Katoličku crkvu kao neku vrstu islama u Europi, kao još uvijek nemodernu i zaostalu zajednicu, potrebitu denominalizacije, tj. pretvaranja u jednu modernu protestantsku zajednicu. Takve teze samo potvrđuju kako je za zapadne intelektualce Katolička crkva i dalje veliki trn u oku. Začuđuje činjenica da jedan tako renomirani sociolog religije uopće ne vodi računa o razlici između kršćanstva i islama, odnosno o činjenici da Katolička crkva pripada kršćanstvu. Budući da islam i kršćanstvo imaju drukčije poimanje Boga, čovjeka i cjelokupne zbilje, posve je neutemeljeno pretpostavljati i očekivati iste mijene kod Katoličke crkve i islama. U tom smislu Casanovina promišljanja sasvim su neprihvatljiva te još jednom pokazuju da sociologija religije bez dubinskoga poznavanja religije ostaje površna i pogrješno postavljena.

U članku „Europski strah od religije" Casanova se suprotstavlja uobičajenoj tezi među europskim intelektualnim elitama da je jedino sekularizacija omogućila i danas jedino pridonosi demokratizaciji društva. Obično se europski intelektualci, tvrdi naš autor, pozivaju na Tridesetogodišnji rat (1618.-1648.) koji je, prema njihovu mišljenju, uzrokovao nastanak sekularne države: europski su se narodi međusobno ubijali zbog religije pa su uvidjeli da je za mir bolje rješenje sekularna država, odvajanje države od religije. Ta je teza, prema Casanovi, pogrješna. Nakon Tridesetogodišnjega rata uopće nije nastala sekularna država, nego konfesionalna država i teritorijalna religija, prema krilatici „cuius regio, eius religio". Osim toga, i sam Tridesetogodišnji rad nije bio toliko rat među konfesijama koliko među novonastalim europskim nacionalnim državama koje su samo branile pravo na svoj teritorij, a time i na religiju. Casanova tako dolazi do zaključka da je uobičajena teza o nastanku sekularne i demokratske države zbog religijskih ratova u Europi potpuno neodrživa i pogrješna.

Nadalje, treba imati na umu, ističe Casanova, da sekularizacija ne podrazumijeva automatski demokratizaciju, kako to također misle mnogi europski intelektualci. Dovoljno se sjetiti sekularnih država 20. stoljeća i sekularnih sustava komunizma, nacizma i fašizma, koji su počinili najveće i najbrutalnije zločine u povijesti ljudskoga roda. Naš autor tvrdi da Europljani imaju kratko pamćenje te u svojoj kritici i u strahu od religije olako zaboravljaju ne tako davnu krvavu sekularnu prošlost. Stoga bi se Europljani više trebali bojati sekularizacije, a ne religije, zaključuje Casanova. Oslanjajući se na njegova promišljanja i imajući u vidu raspravu o križevima u Hrvatskoj, mogli bismo reći da bi u Hrvatskoj veći strah također trebao biti prema simbolima negdašnjih sekularnih država (kukasti križ, zvijezda, srp i čekić), jer su pod njihovim znakom počinjeni najveći zločini u cjelokupnoj povijesti hrvatskoga naroda.

Casanova tako preokreće sekularističku tezu i pokazuje da je religija zapravo omogućila modernu demokratsku Europu. Navodi niz činjenica. Nakon 2. svjetskog rata gotovo su sve europske države istovremeno sekularne i snažno religijski određene te su kao takve pridonijele razvoju demokracije. To znači da je u temeljima europske demokracije religija, tj. kršćanstvo. Također i ideja Europske Unije i europskoga pomirenja zahvaljuje svoj nastanak kršćanstvu, posebno trojici europskih kršćana Schumanu, De Gasperiju i Adenaueru. To još jednom pokazuje da je potpuno neprihvatljiv europski strah od religije, jer je upravo religija omogućila nastanak modernoga demokratskog društva. To se također odnosi i na modernu Hrvatsku. Mnogi hrvatski intelektualci i danas tvrde da je Katolička crkva u Hrvatskoj tijekom komunističkoga režima imala isključivo ulogu čuvarice nacionalnoga identiteta pa su zbog toga Crkvu simpatizirali ne samo vjernici, nego i nacionalno osviješteni Hrvati. To je bez sumnje i bila jedna od uloga Crkve u komunizmu. Ali nije jedina i najvažnija! Nažalost, sami teolozi i medijski izloženi predstavnici Crkve i dalje ustraju u takvom shvaćanju Crkve, tj. promatraju je samo pod vidom čuvanja nacionalnoga identiteta ili hrvatske državotvornosti. Time ne promašuju samo teološko značenje Crkve, njezino poslanje, nego štete njezinu sadašnjem djelovanju u demokratskoj Hrvatskoj. Time se stvara dojam da su Crkvi u interesu jedino nacija i država, zapravo nacionalna država koja koristi Crkvi. A u središtu bi trebala biti ponajprije jedna druga ideja Crkve. Crkva je bila u komunizmu ponajprije čuvarica slobode i braniteljica čovjekova dostojanstva te mjesto kritike svake ideologije pa tako i komunizma. Upravo kao takva, ona je posredno također čuvala i nacionalni identitet hrvatskoga naroda. Stoga je Katolička crkva postavila temelje moderne Hrvatske, njezine demokracije i državotvornosti.

Crkva bi i danas trebala ostati vjerna svom poslanju: polazeći od ljubavi prema Istini pozvana je braniti svaku istinu te prokazivati laž i obezvrjeđivanje čovjekova dostojanstva na svim razinama društva. Jednom riječju, Crkva (tu se posebno misli na hijerarhiju, teologiju, crkvene medije) ne smije svoj krug djelovanja ograničiti jedino na uski krug pitanja o važnosti nacionalnosti i države, nego ga proširiti prije svega na kulturu, a to znači na cjelokupno društvo. Ako je Crkva politička zajednica, tada se to „političko" odnosi prvenstveno na kulturu. Crkva treba više kulturalne politike, a manje stranačke i državne politike koja je dakako također važna za Crkvu. Jer, o prisutnosti ili neprisutnosti Crkve u kulturi ovisi hoće li društvo biti sekularno ili kršćansko, hoće li nacija i država biti sekularne ili kršćanske.

Casanova također kritizira i mit o sekularnim europskim državama. Osim laicističke Francuske, u mnogobrojnim, uglavnom protestantskim zemljama (Škotska, Engleska, Danska, Norveška, Island, Finska, Grčka), i dalje postoje državne Crkve. Začudo, još nikakva sekularizacija nije postavila to u pitanje! U zemljama pak koje su izišle iz komunizma također ne postoji laicistička odvojenost Crkve od države. Kod postkomunističkih zemalja, tvrdi naš autor, ne postoji niti ideja državne Crkve zbog komunističkog iskustva, jer su ideju državne Crkve podržavali sami komunisti kako bi ograničili i na koncu uništili samostalnost Crkve. Sve u svemu, ovaj letimičan pregled europskih zemalja za našega autora dovoljno pokazuje da Europa uopće nije tako sekularna kako se to obično zamišlja. U Europi još uvijek mirno koegzistira religija i sekularna država, a to znači da se religija ne promatra u suprotnosti s modernim demokratskim društvom.

Pozivajući se na politologa Alfreda Stepana, Casanova je ipak mišljenja da bi najbolji model odnosa između religije i sekularne države mogao biti model obostrane tolerancije („twin tolerations"). Radi se o modelu koji isključuje ideju državne Crkve kao što je to slučaj u skandinavskim i protestantskim zemljama, a također i striktno laicističko razdvajanje kao što je to u Francuskoj. „Obostrana tolerancija" pretpostavlja da religija tolerira demokratsko izabrane vlade bez zahtjeva za zakonski privilegiranim pravom na mandat i veto. S druge pak strane, država treba tolerirati autonomiju religijskih individua i zajednica tako da im omogućuje da smiju slobodno zastupati svoje vrjednote i viđenja u civilnomu društvu i u politici. Sličnoga je mišljenja i njemački filozof Jürgen Habermas, kojega Casanova nažalost ne spominje, a koji se također zauzima za vrjednovanje religije u europskom postsekularnom društvu. Prema Casanovinoj analizi, čini se da su najbolji odnos između sekularne države i Crkve ostvarile zapravo postkomunističke države s katoličkom tradicijom, a time i Hrvatska, budući da u njima ne postoji ni državna Crkva, ni laicistička država. Možda promišljanja Joséa Casanove mogu pripomoći mnogima u Hrvatskoj, koji možda sanjaju o državnoj Crkvi ili o laicističkoj državi, da barem sveobuhvatnije pristupe cjelokupnoj problematici.

U svakom slučaju, José Casanova poručuje Europljanima, a time i Hrvatima, da nemaju razloga za strah od religije, odnosno od kršćanstva, jer je ono stvorilo moderno demokratsko društvo i danas pridonosi demokratičnosti toga istog društva. Možda se prije trebamo bojati agresivne sekularizacije.

Ivica Raguž