PRIJE SPAVANJA

Prije spavanja

P. Hans Schaller

 

 („Otpočini od dnevnog truda, sad će pasti noć. Odloži brige do jutra, Bog bdije nad zemljom.“ Martin Hesekiel)

 

U malo riječi ova pjesma odražava duhovno raspoloženje večeri. Onaj tko još pamti i odgovarajuću melodiju ili umije pjevati osjeća se neposredno prenesenim u posljednje sate dana sa svime što tu spada i što se predlaže. Protekli dan sa svojim stvarima treba se smiriti i smije utihnuti. Ono što je ostalo nedovršeno i skrpano, može ostati tako. Sutra je novi dan. Prije svega ne treba zaboraviti da Bog koji nas je vodio do kraja ovog dana, bdije nad svim, nad nama i nad čitavom zemljom.[1]

Jedan ovakav poziv da mirno i s povjerenjem završimo dan može se izraziti dobro, čak i poetski. Međutim, to je lakše izreći nego učiniti. Stvarnost je često jača od riječi. Kad se radi o tome da odložimo brige, boli i ljutnju tada savjeti često ne pomažu i rasplinjuje se sva poezija. Nagomilano neraspoloženje ne može se navečer  jednostavno zaboraviti i odgurnuti. Ostaje nezadovoljstvo zbog polugotovih stvari, gnjevnih razgovora, zbog sebe i zbog drugih. K tome dolazi i umor. – Kako se odmoriti kad svađa i napetosti vladaju unutar vlastita četiri zida? I kako konačno pronaći mir u vlastitoj duši punoj proturječnih osjećaja, kad nas savjest optužuje i kad nas osvajaju mračne misli? U tom slučaju je lakše reći: „Odloži brige do jutra“, nego to i učiniti.

 

Više od završavanja posla

 

Nikome nije potpuno strano kako takvi proturječni osjećaji opterećuju večer i otežavaju spavanje. Čovjek bi želio imati tišinu mir, a ipak se zatječe pritisnut unutarnjim i vanjskim morama. Nadao se dobrom završetku, a ipak ga ne može naći.

Ovakva nemoć naznačuje izazov što ga posve općenito sadrže večernji sati. Ovdje očito ima nešto što valja naučiti i kultivirati. Što se tiče oblika i sadržaja ovog posljednjeg vremena u danu, stvar ne smijemo jednostavno prepustiti slučaju ili uhodanim lošim navikama. Ovom posljednjem vremenu navečer moramo pokloniti posebnu pozornost. Dan jednostavno ne treba završiti sam od sebe kao kad se konac izvuče iz iglenih ušica. Ne, još jednom uzmimo u ruku nit dana na njegovu kraju.

Ovo jednostavno stoga što se u tom trenutku, kad dan ide kraju, u našem srcu ponešto zbiva; i to od većeg značenja nego što mi obično možemo naslutiti i opaziti. Na kraju dana ne stoji jednostavno tek najava završetka poslova i zatvaranja vrata, kao da se nakon toga iza njih više ništa ne zbiva što je za nas značajno i važno. Kad se gleda izvana svakako postoji završetak, kraj. Ostavljamo olovku, prisiljeni smo isključiti računalo i ugasiti televizor. Ipak, iznutra u nama mnoge stvari i dalje rade, htjeli mi to ili ne. Doživljaji, brige, sve slike, lijepe kao i brutalne odzvanjaju u noć, i to u području koje nam doduše pripada, ali koje više ne možemo kontrolirati: u podsvijesti i u našim snovima.

Međutim, posljednju četvrt sata u danu ne oblikuje samo ono što odzvanja od proživljenog dana. I ono što slijedi, predstojeća noć. Ona unaprijed baca svoje sjene u vlastitu dušu, uznemiruje, uzrokuje strahove i osjećaje ugroženosti – često posve bezrazložno. Izručeni smo anonimnim silama i moćima, drage volje ili protiv nje moramo predati režiju onoga što se s nama događa. Svi ovi neodređeni osjećaji i strahovi pred onim što dolazi i što se zbiva skupljaju se onda kad se valja pripraviti za noć i za spavanje.

 

            Čemu ispit savjesti

 

Kako se dakle pripraviti za spavanje? Neka nas na to potakne jedan poganski filozof koji je imao naviku završiti dan s nekoliko osobnih bilješki: Seneka. Činio je to dosljedno i egzemplarno. Još jednom pogledati preko ramena bilo je poticajno za njega samoga, njegovu samospoznaju; i, ne na posljednjem mjestu, za kakvoću njegova sna:

            „Zar ima išta ljepše od navike ispitati uzduž i poprijeko čitav svoj dan? Kako je miran san, kako dubok i slobodan ako slijedi nakon samopromatranja! Svakodnevno se opravdavam pred svojim sudom. Kad se svjetlo odnese i kad zanijemi moja žena koja poznaje moj običaj, pretražim cijeli svoj dan i opet pozovem na odgovornost svoja djela i riječi; uopće ništa ne tajim, ništa ne zaobilazim. Pa zašto bih se trebao bojati zbog bilo kojeg od svojih promašaja, budući da ipak mogu kazati: 'Pazi da to opet ne učiniš! Za sada ti opraštam. U onoj raspravi govorio si ljutito i agresivno: ubuduće se ne upuštaj s neznalicama; ne žele ništa naučiti koji nikad nisu učili. – Onoga si, jer si se srdio, opomenuo s više iskrenosti nego što je bilo pravo, stoga ga nisi popravio nego samo razljutio; ubuduće pazi ne samo da je istinito ono što kažeš, nego i može li onaj kome to kažeš podnijeti istinu. Na gozbi su te lagano razdražile dosjetke i nepristojne primjedbe određenih ljudi; upamti da treba izbjegavati svakakvo društvo; razuzdanost vlada kad su pijani, jer ni kad su trijezni ne znaju za stid i moral; … Jer si sjedio na manje časnom mjestu za stolom spopala te srdžba prema tvome domaćinu, da upravo prema onome koji je sjedio na višem mjestu nego ti: bezumniče, što znači koji dio kauča pritišćeš? Možeš li po jastuku postati časniji ili nečasniji? Neprijateljskim pogledom gledao si svakoga koji je loše govorio o tvom spisateljskom geniju; treba li to biti zakon? … Nada se da ćeš prema naklonosti publike biti potpuno ravnodušan!'“[2]

Ove rečenice pokazuju veliki trud oko iskrenosti sa sobom, oko rada na sebi i poboljšanja karaktera. S time je povezana i volja dovršiti dan na dobar način. Mnogo toga što je Seneka pisao o sebi preliveno je u kršćansku tradiciju; upravo ono što se odnosi na ispitivanje vlastitih pogrješaka odnosno njihova prenaglašavanja i fiksiranja. Sve do u najnovije vrijeme nakana kršćanskog ispita savjesti predstavljala se na taj način: njezin osobiti cilj bio je ispitivanje grješaka, izoštravanje pogleda za negativno, za sjene i manjkavosti.

Međutim, kršćanska večernja kultura se ne će time zadovoljiti. Promatranje proteklog dana za vjernike se ne sastoji samo u registriranju učinjenih pogrješaka. Naprotiv, ono treba naročito odgajati pogled za dobro što ga je Bog darovao i za ono u čemu nas je susreo tijekom dana.Veliku pozornost treba usmjeriti na opažanje malih i velikih ohrabrenja koja smo dobili po događajima i ljudima. U večernjoj sabranosti općenito treba doći do izražaja nastojanje da se naročito vrijeme, dani i njihovi sadržaji promatraju kao dar.

U ovom nastojanju moramo, slično kao Seneka, ići u pojedinosti i još jednom, sat po sat propitati dan. Onaj tko si za to uzme vrjemena i strpljivosti, kroz to će se ojačati u svojoj vjeri, bit će sve sposobniji pronaći male dragocjenosti usred srdžbe i nedostatnosti. Moći će vidjeti kako su se stvari, također i male,  na tajanstven način ovdje i ondje dobro složile.

Dobro je usmjeriti pozornost izričito na one pozitivne pojedinosti. Jer, ono što nam je Bog odredio za radost češće je skriveno. A kad to tražimo i očekujemo, tada ćemo to otkrivati, a i moći pronalaziti.

 

Sunce neka ne zađe nad vašom srdžbom

 

Ono što kršćansku večernju molitvu čini različitom od Senekinog preispitivanja dana nije samo pogled na ono što je uspjelo i nije samo zahvalnost. Kao što je već rečeno: poganski filozof preispituje protekli dan obzirom na pogrješke. Još jednom uzima i pred sudom vlastite savjesti prosuđuje sve što mu nije uspjelo i što je narušilo mir njegove duše.

U ono što prosječan dan sa sobom nosi, uz srdžbu i neraspoloženje, spada naravno i sve ono što smo prouzročili vlastitom krivnjom. Trpljenje zbog vlastitih nespretnosti, razočaranja koja smo priuštili drugima, neljubazne riječi. U večernjem samoispitivanju obično postaje jasno da nije samo nama bilo teško podnijeti druge, nego i da su drugi morali podnositi nas.

Kako postupati s ovim vlastitim pogrješkama? Trebamo li jednostavno pokušati analizirati i objasniti njihov nastanak, pitati se o razlozima i olakšavajućim okolnostima našeg krivog ponašanja? Dakako! Što više toga prepoznamo, to ćemo biti pravedniji ali i milostivije ćemo prosuđivati, posve prema francuskoj poslovici: „Tout connaître, c'est tout pardonner.“ Na ovaj način postajemo sami sebi milosrdnim sudcem koji općenito uvažava olakotne okolnosti i sluša dobre nakane koje navodimo. „Sutra ću bolje paziti! Imao sam loš trenutak. Ali naučio sam iz toga.“

Svakako, od pomoći je ovaj dobri i nepodmitljivi pogled na protekli dan. Iskreno samo-opažanje, u kojem smo spremni prepoznati i dopustiti vlastitu krivnju i sudjelovanje u krivnji te preuzimanje vlastite odgovornosti za nju. Tako se štitimo od krivog osjećaja krivnje i  preuzimamo odgovornost za vlastite pogrješke.

Iskustvo pokazuje da ima stvari koje se više ne mogu ispraviti. Riječ kojom smo nekoga povrijedili ne možemo povući i prikazati je kao neizrečenu. Što se dogodilo, dogodilo se i ne može se lako ukloniti. I kad žalimo zbog onoga što smo izrekli, kad se zbog toga stidimo, i tada ostaju posljedice. Ne samo u onima koje riječ pogodila, nego i u nama samima. Svaka riječ kojom vrijeđamo druge ostavlja svoje tragove u našem vlastitom životu. Ostaje visjeti u duši i može, baš na kraju dana, opterećivati san.

Molba za oproštenje je, međutim, ona koja jasno i konačno nadilazi ono što je Seneka mislio. Duhovni učitelji savjetuju da se ono što je pošlo po krivu bez odgađanja ne samo registrira i objasni samom sebi, nego i da se moli Boga za oproštenje. Sunce neka uvečer ne zađe nad našom srdžbom (usp. Ef 4,26). Po ovoj molbi za oproštenje daruje nam se sigurnost da nas Bog prihvaća i ljubi i s tim teretom dana za čiju težinu djelomično i sami snosimo odgovornost – također još i s vlastitim žaljenjem zbog onoga što se dogodilo, s nesposobnošću da to što se dogodilo popravimo, sa svime što zapravo nismo htjeli. U Božjoj prisutnosti srce koje samo sebe optužuje može se umiriti: „…Jer ako nas srce bilo u čem osuđuje… Bog je veći od našega srca i znade sve“ (usp. 1 Iv 3,20).

Obdareni ovim obećanjem možemo lakše utonuti u san.

 

Tijelo mi spokojno počiva

 

Kad se vjerničko pouzdanje obnavlja i jača večernjom molitvom, tada je lakše zaspati. Srce se smiruje, tjeskoba i strahovi se povlače, smanjuju se ili potpuno nestaju. Kako to? Gdje valja tražiti snagu večernje molitve? Što je to što čini da se onaj koji moli može opuštenije prepustiti snu?

Srž je upravo u tome da je Bog kojem se uvečer obraćamo onaj koji obuhvaća čitavu našu egzistenciju, prožima je i vodi; u svim danim dimenzijama, vanjskim kao i nutarnjim, duševnim, materijalnim i socijalnim. Kad uvečer molimo, dobivamo ovu spoznaju: život, tijelo i duša počivaju duboko u Božjoj ruci. Suživljujemo se s riječima psalmiste: „Stog mi se raduje srce i kliče duša, i tijelo mi spokojno počiva“ (Ps 16, 9).

Sve što nam pripada obuhvaćeno je Božjom ljubavlju i njegovom mudrošću. Sve što o sebi znamo, sva jasnoća i svjetlo, ali i sve što je zatvoreno našoj svijesti, tama koje se plašimo, nesvjesno, snovi. Bog bolje od nas zna tko smo mi.

 

„Reknem li: 'Nek me barem tmine zakriju,

i nek me noć umjesto svjetla okruži!'

ni tmina tebi neće biti tamna:

noć sjaji kao dan

i tama kao svjetlost“ (Ps 139, 11-12).

 

Tako je možda razumljivo u čemu je snaga večernje molitve. Upravo u različitosti spram traženih i prirodnih sredstava za spavanje. Pilule za smirenje, tablete za spavanje, vježbe opuštanja, auto-sugestivni nagovori, sva ta sredstva su pogodna, dobra, imaju svoje mjesto, možda su i preporučena od liječnika. Ona i pomažu, ali ne dosežu onaj sloj duše koji dodiruje molitva, naime ondje gdje je duhovno središte, gdje se zbivaju nutarnja sučeljavanja; u onu sredinu u kojoj se uvečer još zadržavaju nelagodne misli kao gosti koje ne možemo poslati kući; gdje slike i sjećanja sprječavaju spavanje, gdje nagrizaju pitanja i samo-predbacivanja.

            Molitva ne dodiruje poput lijekova samo živčano središte koje treba umiriti, nego onu duhovnu jezgru u kojoj smo mi ljudi kod kuće i u kojoj Bog na tajanstven način stanuje s nama.

            Kad to ostvarujemo u molitvi tada pouzdanje u Boga počinje biti ona prava okrjepljujuća snaga. Strahovi se povlače i štetne moći gube svoju prijeteću oštricu. Na neki način gube položaj, možda su još tu, na rubu, ali ne više u središtu; mogu opterećivati, ali ne više mučiti, a pogotovo ne uništavati. Unutarnji i vanjski svijet po molitvi dospijevaju takoreći na svoju tajanstvenu okomicu. Tako san može postati ono što jest: „čin povjerenja u unutarnju ispravnost, sigurnost, dobrotu svijeta, čovjeka, čin bezazlenosti i slaganja s onim čime ne možemo raspolagati.“[3]

 

Psalam 91. nije bez razloga oduvijek bio dijelom večernje molitve Crkve:

 

„Ti što prebivaš pod zaštitom Višnjega,

što počivaš u sjeni Svemogućega,

reci Jahvi: 'Zaklone moj! Utvrdo moja!

Bože moj u koga se uzdam!'

Jer on će te osloboditi od zamke ptičarske,

od kuge pogubne.

Svojim će te krilima zaštititi,

i pod njegova ćeš se krila skloniti:

Vjernost je njegova štit i obrana!

Nećeš se bojati strašila noćnoga

ni strjelice što leti danju,

ni kuge što se šulja kroz tmine,

ni pošasti što hara o podne.

 

Pa nek padaju tisuće kraj tebe,

desetci tisuća s desne tvoje,

tebi se neće primaći!

Tek što okom pogledaš,

već ćeš vidjeti plaću grješnika.

 

Jer Jahve je zaklon tvoj,

Višnjega odabra sebi za okrilje.

Ne će te snaći nesreća,

nevolja se ne će prikučiti šatoru tvojemu.

 

Jer anđelima svojim zapovjedi

da te čuvaju na svim putima tvojim.

Na rukama će te nositi

da se ne spotakneš o kamen.

Nogom ćeš gaziti lava i ljuticu,

zgazit ćeš lavića i zmiju.

 

Izbavit ću ga jer me ljubi,

zakrilit ga jer poznaje ime moje.

Zazvat će me, a ja ću ga uslišiti,

s njim ću biti u nevolji,

spasit ću ga i proslaviti.

Nasitit ću ga danima mnogim,

pokazat mu spasenje svoje.“

 

Ja spavam, ali srce moje bdi

 

Uvečer ostavljamo stvari, puštamo ih iz ruku, ne možemo znati što će se s nama zbivati tijekom noći i kako će nas dočekati nadolazeće jutro. Ono što je pred nama ne možemo režirati, a unatoč tome nije potpuno izvan našeg utjecaja. Na neki način, makar i posredno, snosimo odgovornost za ono što se događa u našem snu. Riječ Sigmunda Freuda: „Ljudi su odgovorni za svoje snove“, ostavlja nas zamišljenima nad tom temom.

Sve ono što se zbiva tijekom dana, što svjesno prihvaćamo, nastavlja djelovati u našem srcu. Slike kojima smo izloženi ne ostaju tek na našim zjenicama ili ne prianjaju na odjeću, one prodiru, ovisno o prijemljivosti, u našu nutrinu, određuju je i oblikuju nas. Stoga smo odgovorni i imamo obvezu spram toga kako izgleda posljednja četvrtina sata u danu. Ne možemo, doduše, znati kako će nas dočekati sutrašnji dan, ali možemo prema njemu zacrtati jedan trag, trag koji će se pružati kroz noć. Moguće je da se sljedećeg jutra ne probudimo na istoj točki na kojoj smo zaspali, ali lakše ćemo ponovno pronaći trag koji smo zacrtali. Kako trag misli, tako i trag molitava.

Zaspimo li s molitvom ili s pogledom na religioznu sliku, ujutro ćemo se lakše vratiti na nju. Kao što dobro opisuje Francisco de Osuna: „Čim se probudiš, brzo se i čeznutljivo vrati molitvi, kao dijete što je zaspalo s kolačem koji mu je majka dala i koje, tek što otvori oči, odmah gleda drži li ga još u ruci ili mu je u snu ispao na pod.“[4]

Kad se na ovaj način uvježbavamo u molitvi, ona nam može postati nosivom navikom; prelazi nam u krv tako da se odvija sama od sebe. U nama „se moli“ i dalje, kroz noć, u snu. Autor Pjesme nad pjesmama o tome piše: „Ja spavam, ali srce moje bdi“ (Pj 5, 2). Tko već nije doživio takvu molitvu? Svjetlo ili odgovor koji nam je darovan u noći! Razvedravanje raspoloženja, nove oči! – Osobito kad intenzivno molimo za tu jasnoću, ne izostaju ova noćna iznenađenja. Kao što stoji u psalmu: „miljenicima svojim u snu on daje“ (Ps 127, 2).

Upravo svojima! Onima koji traže Božju volju, koji kako danju tako i noću mole da im se Bog objavi. Izrazimo to slikom proroka Jone: utroba ribe u koju je Jona dospio slika je noći u koju uranjamo. Jona dospijeva u ovu utrobu koja za njega postaje kako mjestom tjeskobe tako i molitve, ali i mjestom iz kojega on ponovno izlazi s molitvom hvale Bogu. Noć je za svakog molitelja tome slična: on biva uveden u tamu, mora sve ostaviti, ali po tome može biti osposobljen za molitvu, čak za pjesmu zahvalnicu.

 

„Iz nevolje svoje zavapih Jahvi,

i on me usliša;

iz utrobe Podzemlja zazvah,

i ti si mi čuo glas.

Ti me baci moru u dubine,

i voda me opteče.

Sve poplave tvoje i valovi

oboriše se na me.

Pomislih: odbačen sam

ispred očiju tvojih.

Al' ipak oči upirem

svetom Hramu tvojem.

Vode me do grla okružiše,

bezdan me opkoli.

Trave mi glavu omotaše,

siđoh do korijena planina.

Nada mnom se zatvoriše zauvijek

zasuni zemljini.

Al' ti iz jame izvadi život moj,

o Jahve, Bože moj.

Samo što ne izdahnuh

kad se spomenuh Jahve,

i molitva se moja k tebi vinula,

prema svetom hramu tvojemu.

Oni koji štuju isprazna ništavila,

milost svoju ostavljaju.

A ja ću ti s pjesmom zahvalnicom

žrtvu prinijeti.

Što se zavjetovah, ispunit ću.

Spasenje je od Gospoda“ (Jona 2, 3-10).        

 

Prijevod: s. Dragica Ivkić

 

---

[1] Anregungen zu diesem Kapitel gaben: Francisco de Osuna, ABC des kontemplativen Betens, 1994 (Erstausgabe 1527), 42-46; Karl Rahner, Geistliches Abendgespräch über den Schlaf, das Gebet und andere Dinge, in: Schriften zur Theologie III, Einsiedeln 1967, 263-281; ders.,Alltägliche Dinge, Einsiedeln 1969; Dietrich Bonhoeffer, Gemeinsames Leben, Gütersloh 1993, 62ff.

[2] Seneca, De ira 3, 36-37, in: Philosophische Schriften 1, Darmstadt 1999, 296-301.

[3] Rahner, Alltägliche Dinge, aaO. 24f.

[4] Osuna, aaO. 44.