Vijesti

Čitanja treće nedjelje kroz godinu donose nam odlomke iz 19. Psalma. Izdvojit ćemo neke misli.

„Nebesa slavu Božju kazuju,

naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih...

Nije to riječ, a ni govor nije,

Nije ni glas što se može čuti,

Al' po svoj zemlji razliježe se jeka,

Riječi sve do nakraj svijeta sežu."

Ne trebamo Boga tražiti samo u svojoj nutrini. Njegova nebesa, sva Božja stvorenja kazuju nam također slavu Božju. Potrebno je samo otvoriti oči i zadiviti se pred opstojnošću i posebnošću svakoga stvorenja: odakle to da postoji upravo takvo biće, takva biljka, takav pas, takav kamen, takav čovjek i još k tomu, da oni uopće postoje? I ne samo da nešto jest negoli nije, nego da se stalno nešto daje, događa. Odakle to? Psalmist daje odgovor: Bog i njegova slava. Sva stvorenja govore o Bogu govorom koji se ne čuje, ječe riječima koje može čuti samo onaj tko je prepoznao i živi Božju slavu. Božja slava je darivanje, priopćavanje, ne živjeti samo za sebe nego stvarati nešto novo, drugo - stvorenja. Tko tako živi u Božjoj slavi, taj će moći čuti bezbroj riječi bezbrojnih stvorenja koja govore o Božjoj slavi.

„Ondje sunce razape šator,

Te ono ko ženik iz ložnice ide,

Ko div kliče kad prelijeće stazu.

Izlazi ono od nebeskog kraja,

I put mu se opet s krajem spaja,

Ne skriva se ništa žaru  njegovu."

Ove su rečenice kršćani oduvijek tumačili kristološki. Sunce, koje ovdje simbolizira Boga, dobilo je šator, a to je Blažena Djevica Marija. To isto Sunce sada izlazi iz ložnice, tj. iz utrobe Blažene Djevice Marije. Div - Bog je postao čovjekom i ušao u povijest. I Sada svojim žarom grije svakoga čovjeka. I danas također Sunce razapinje šator, a to je Crkva. U Crkvi, u njezinim sakramentima, njezinu nauku i djelima, a napose u euharistiji božanski ženik - Isus Krist dolazi k nama.

„Neokaljan strah Gospodnji - ostaje zasvagda"

Strah je početak mudrosti, ali i početak i izričaj našega odnosa prema Bogu. Ne radi se o ropskom strahu, strahu od kazne. Neokaljani strah prema Bogu jest djetinji strah da ne budemo razdvojeni od onoga koji nas ljubi. To je strah ljubavi. Bez toga straha nema ni istinske ljubavi prema Bogu...

„Ali, tko propuste svoje da zapazi?

Od potajnih grijeha očisti me!

Od oholosti čuvaj slugu svoga

Da mnome ne zavlada."

Nitko ne može u potpunosti zapaziti svoje grijehe, jer se još ne nalazimo potpuno u svjetlu. Samo onaj tko je cjelovito prožet svjetlom Božje milosti, može primijetiti sve svoje propuste. Zato je dobro moliti ne samo za grijehe koje primjećujemo, nego i za „potajne grijehe" koje ne primjećujemo. Moleći Boga da nas očisti od njih, primamo njegovo svjetlo milosti koje nam razotkriva grijehe i uči nas istini o nama samima... A ono za što najviše trebamo moliti Gospodina jest to da nas sačuva od najvećega grijeha i korijena svih ostalih grijeha, a to je oholost....

Na slici: Chagall,  Anđeo svira violinu

Ivica Raguž