Vijesti

Nogomet je postao globalni događaj koji po cijeloj kugli zemaljskoj, onkraj svih granica, sve ljude vezuje uz jedne te iste osjećaje, nadanja, strahove, strasti i radosti. Gotovo nijedno događanje na zemlji ne može postići toliko veliku djelotvornost. To pokazuje da se ovdje izriče nešto iskonsko ljudsko te se nameće pitanje na čemu se temelji ta moć igre. Pesimist će reći da je to sve isto kao u starom Rimu. Parola je tada glasila: „panem et circenses – kruha i igara.“ Dakle, „kruh i igre“ su, prema tomu mišljenju, životni sadržaji jednoga dekadentnog društva koji više ne poznaje više svrhe.

No, sve kada bi to i bilo točno, i dalje bismo se pitali: u čemu se sastoji fascinacija igrom da ona postaje jednako važna kao i kruh? Na to pitanje opet bi se moglo odgovoriti imajući na umu stari Rim: vapaj za kruhom i igrama je zapravo izričaj žudnje za rajskim životom, za ispunjenim životom i slobodom bez muke. To je u konačnici i smisao igre: djelo koje je potpuno slobodno, bez svrhe i prisile te koje kao takvo ipak napinje i ispunja sve ljudske snage. U tom smislu bi igra bila jedna vrsta pokušaja povratka u raj: izlaženje iz ropske ozbiljnosti svakidašnjice i životnih briga u slobodnu ozbiljnost onoga što ne mora biti te je zbog toga i lijepo. Prema tomu, igra na određen način prekoračuje svakidašnji život.

Usto, ona kod djece ima i još jedno svojstvo: ona je uvježbavanje za život. Igra tako u djece simbolizira sam život te ga tako reći predoznačuje na slobodno oblikujući način. Čini mi se da se fascinacija nogometom krije bitno u tomu što on oba aspekta povezuje u vrlo uvjerljivoj formi. S jedne strane, tjera čovjeka da samoga sebe stavlja pod stegu, da treniranjem ovlada sobom, da vladanjem sobom dobije nadmoć, a nadmoću slobodu. No, s druge pak strane, nogomet uči čovjeka za disciplinirano druženje: kao momčadska igra, on sili za uređivanje vlastitoga u cjelovitosti. Nogomet također povezuje igrače zajedničkim ciljem, a uspjeh i neuspjeh svakoga pojedinca ujedno su uspjeh i neuspjeh cijele momčadi. Naposljetku, nogomet uči „fer-igri“, kod koje zajedničko pravilo, kojemu se svi igrači podvrgavaju, ostaje i u suparništvu ono što ih povezuje i ujedinjuje. Nogomet tako daje slobodu igračke dimenzije koja, ako je ispravna, ukida i ozbiljnost igračkoga suparništva u slobodi završene igre. Gledajući nogomet, gledatelji se identificiraju s igrom i igračima te sudjeluju u zajedništvu i suparništvu, u nogometnoj igri i ozbiljnosti: igrači postaju simboli vlastitoga života, što opet utječe na njih same, jer oni znaju da ljudi u njima vide i potvrđuju sebe.

To se dakako sve može ugroziti duhom trgovanja koji sve podlaže ozbiljnosti novca te igru pretvara u industriju, industriju koja stvara prividan svijet zastrašujućih dimenzija. No i taj prividan svijet ne bi mogao opstati da ne postoji pozitivan temelj na kojemu počiva igra: uvježbavanje života i prekoračivanje života u smjeru izgubljenoga raja. U oba slučaja traži se disciplina slobode; vezujući se za pravilo, učimo se zajedništvu, suparništvu i izlaženju na kraj sa sobom. Dok o ovomu razmišljamo, možda bi nas igra zaista mogla podučiti življenju. U igri dolazi do izražaja ono temeljno: čovjek ne živi samo od kruha, štoviše, svijet kruha je samo predstupanj za ono stvarno ljudsko, za svijet slobode. No, sloboda živi od pravila, od stege. Sloboda se uči zajedništvu, ispravnom suparništvu, neovisnosti o izvanjskom uspjehu i samovolji te tako stvarno postaje slobodna. Ako dublje pogledamo, igra jest život te bi nam fenomen svijeta oduševljenoga nogometom mogao više dati od samo puke zabave.

Joseph Ratzinger/Benedikt XVI.

Prijevod: Ivica Raguž