Vijesti

Slika: Priznanje grijeha bez komparativa (Caravaggio - poziv sv. Mateja)

Isus koji je bio kušan u pustinji i koji se preobrazio u molitvi na gori danas je usred zbilje obilježene dramatičnim događajima, u masi svijeta. U ljudsku zbilju potresenu nepravdom i nesrećom, ukočenu nad teškim pitanjima smisla patnje i smrti što su visjela u zraku, zasijeca on svoja dva reska pitanja: Mislite li (…) da bijahu grješniji od drugih (…)? (…) zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih (…)? I ne čekajući da ljudi izraze svoje mišljenje, sam daje odgovore. Ti su odgovori zapravo prijeteće opomene koje se tiču svih. Upravljene su svima koji s njim dijele tragičnost trenutka.

Isus se usred ove tragičnosti ne libi izjasniti kao onaj koji bitno određuje čovjekovu zbilju. On se stavlja u središte pozornosti. Čovjeku se odrediti spram njega. Svojim pitanjima Isus čini bitan odmak od površne zbilje koliko god ona izgledala nezaobilazna, koliko god bila nametljiva ili tragična. Njegova se pitanja odnose na čovjekovo mišljenje o grješnosti. O grijehu općenito. Grijeh je uvijek u pozitivu. Jest ili nije. Onkraj tragike trenutka Isus ukazuje na tragičnost grijeha. Tragičnost koju on u svakom času gleda. Koju nikakva ljudska tragika ne relativizira. Tragičnost grijeha spram koje on stoji sučelice. Koja ga se tiče do boli. Do smrti. I s kojom želi sučeliti čovjeka. Svakoga osobno. Jer grijeh svakog osobno ugrožava. Isus raskrinkava čovjekovu misao o grijehu koja je redovito u komparativu: ja sam doduše grješan, ali drugi su grješniji, veći dužnici. Čovjek bi se tako rado utopio u masi, posudio joj moć dopuštanja, opravdavanja, relativiziranja grijeha. Međutim, i na toj razini odjekuje Isusova opomena: Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti. Ili na drugom mjestu kad kori čitav svoj naraštaj: Naraštaj ovaj naraštaj je opak. Opakost se sastoji u odbijanju Isusa koji je i više od Jone (…) i više od Salomona. Isus je jedinstveni Očev više za čovjeka i jedina tragičnost je odbiti ga.

Obratiti se u kontekstu današnjeg evanđelja tako znači usred nametljivih dimenzija zbilje razaznati Isusa. Kušana, preobražena, sučeljena s grijehom. I stati uza nj. Stati u vjeri. Jer, grijeh svih grijeha, kako kaže Isus u Ivanovu evanđelju, jest što ne vjeruju u mene.

Obratiti se, za nas koji mislimo da stojimo, znači ugledati ga nagnuta nad našu vjerničku, crkvenu, obiteljsku, profesionalnu i inu neplodnost. U sakramentima prepoznati njegovu zauzetost, izložiti joj ponizno svoju zemlju, svoje korijenje. Primiti zahvalno ovo otajstveno okopavanje i prihranjivanje poglavito u sakramentima pomirenja i euharistije. Spram sebe i spram svijeta gajiti u srcu nadu božanskog Vinogradara izraženu riječima: Možda će ubuduće ipak uroditi.

Ako li ne, posjeći ćeš je. Ova sudbonosna riječ kojom završava Isusova prispodoba o neplodnoj smokvi odzvanja kroz čitavu povijest spasenja. Htio je današnji čovjek čuti ili ne. Isus ide ususret svome Vazmu sa sviješću da oštrica nevjere vreba korijenje čovjekova bića. Krist sučeljen s grijehom jest Krist sučeljen sa smrću. S izvjesnošću svoje smrti i s mogućnošću čovjekove vječne odsječenosti od Boga. Oštrica Isusove muke i smrti naspram oštrice grijeha. Ukrižene zasijecaju u srž zbilje današnjeg čovjeka koliko god on zatvarao oči pred njima.

U svom drevnom himnu Crkva slavi Krista i pjeva o ishodu ovog sučeljavanja: Tu, devicto mortis aculeo, aperuisti credentibus regna coelorum! Ti, svladavši oštrinu smrti, otvorio si vjernima kraljevstvo nebesko! Obratiti se znači ozbiljno uzeti Isusov život na zemlji, njegovu riječ, poziv, opomenu, prijetnju, njegovu muku, smrt, uskrsnuće, njegovu Crkvu, cijelo evanđelje, cijeloga Krista. Onako kako moli S. Kierkegaard: Gospodine Isuse Kriste, ti zaista nisi došao da bi sudio, ali ćeš se vratiti da bi sudio: tvoj zemaljski život sud je kojim trebamo biti suđeni. Eto nam došašća usred korizme!

s. Dragica Ivkić