Vijesti

Evanđelje druge korizmene nedjelje ne bilježi ni jednu Isusovu riječ. Kao da je više usmjereno na izvješće o tome kako ono što Isus čini i što dopušta da mu se dogodi djeluje na trojicu njegovih odabranih učenika: na Petra i na njegove drugove. Njih je Isus poveo sa sobom. To su oni koji su bili među prvima zahvaćeni njegovom riječju, koji su se na tu riječ otisnuli na pučinu u ribolov po danu. Koji su prvi, osupnuti snagom te riječi, spoznali svoju grješnost i poželjeli da se Gospodin udalji od njih.

Isus je tu trojicu poveo sa sobom na molitvu. Oni slijede šutljivo uzlaženje Učitelja na goru. Božanska Riječ htjela je imati svjedoke svoje šutnje. Svjedoke koji će je moći čuti. Uroniti u nju. Utihnuti s njom. Prepustiti joj se. Izdržati je. Sve dok ih ne dovede do molitve. Do predanja Ocu.

Koliko god nam se činilo da evanđeosko izvješće o Isusovu preobraženju prvenstveno nagovara naše oči, poziv ove korizmene nedjelje ipak ostaje: čuti Isusovu šutnju, uzići s njim na goru, (po)moliti se s njim. A, prema riječima Ignacija Antiohijskog, samo onaj tko ima riječ Isusovu, taj doista može čuti i njegovu šutnju. Jer Isusova šutnja jest prije svega šutnja predanja Ocu. Šutnja pristanka na Božji plan spasenja čovjeka od grijeha. Šutnja kojoj  prethodi egzistencijalni i izričiti evo dolazim vršiti volju tvoju. Ako u Isusovoj molitvi i ima ukazanja, ako ima razgovora, oni su u funkciji njegova Izlaska, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. U molitvi i u šutnji Isus razaznaje obrise Očeve volje i pripravlja se za njezino ispunjenje. Za svoju Pashu. Za nju pripravlja i svoje učenike. Jer učenici su oni kojih se Isusova Pasha bezuvjetno tiče. Koji se moraju odrediti spram nje. I to uzlazeći s Isusom na molitvu. Molitva s Isusom u iskustvu Trojice bila je i svladanost snom, buđenje i gledanje njegove slave. Značila je i pojavu oblaka, ulazak u njegovu sjenu i prestrašenost te slušanje glasa koji je objavio tko je Isus i u kojem stavu oni imaju biti pred njim: Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte! Odgovor na čitavu ovu lepezu mističnih fenomena: oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.

Šutnja učenika tako ima postajati mjestom osluškivanja, slušanja Učitelja. Mjestom dozrijevanja vjere. Jer čitav će se učenikov život propitivati u svjetlu onog trenutka u kojem pred njim, onkraj svakog mističnog fenomena, ostane Isus sam. S običnim ljudskim licem. S borama prolaznosti. S tragovima slabosti, patnje, s naznakama smrti. Taj će trenutak odlučivati o učvršćenju odluke o nastavku hoda za njim ili o odlasku svojim putem. Jer uzlaženje s Isusom na goru, na molitvu, sve izvjesnije postaje  njegovim Izlaskom. Isusu je stalo do tog trenutka. Jer to je trenutak vjere ili sablazni učenika. Stalo mu je da se njegova šutnja predanja Ocu produži u istovrsnu šutnju učenika. Jedinu autentičnu kršćansku šutnju.

Crkva je ona koja kroz vjekove ima Isusovu riječ. Sluša je, pohranjuje je u svom srcu, razmišlja o njoj, naviješta je sebi i svijetu. Živi od nje. Ona također kroz stoljeća osluškuje Isusovu šutnju. Jer zna da je i ono što je šutke učinio, dostojno Oca (Ignacije Antiohijski). Svi su njezini sakramenti otajstvene posude ne samo moćne Božje riječi nego i Isusove preobražavajuće šutnje. Šutnje materije, kruha, vode, ulja… Crkva ove posude ponizno nosi pred lice svijeta. Čini to nakon što se sama oprala, nahranila i napojila iz njih. S odjecima Božje riječi i odbljescima njezine preobražavajuće šutnje na svom licu ide svijetu ususret. Radosna, s crta Isusova preobražena lica što ih otkriva u njemu, poziva ga da zajedno uziđu na goru. Da se (po)mole. Da se pridruže Kristovu Izlasku. Korizma je povlašteno vrijeme za to.   

 s. Dragica Ivkić