Zapovijed ljubavi

Isusova zapovijed učenicima „Ljubite jedni druge“ (Iv 15, 17), dana je u analogijskome nizu s drugim dvjema ljubavima ostvarenima u punini: ljubavi Oca prema Sinu i ljubavi Isusa prema učenicima (Iv 15, 9).  Starozavjetna odredba: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“ (Lev 19, 18, Pnz 6, 5) – koju Isus ne dokida (Mt 22, 39) – tražila je dopunu bez ustupka nesavršenosti ljudskoj naravi. Nema uzmaka pred zapovijedi ljubavi kojoj je posljednja mjera nemjerljivost ljubavi Oca prema Sinu.

U Isusovu oproštajnom govoru, Velikosvećeničkoj molitvi u jednakom je analogijskome nizu poslanje njegovih učenika – koji nisu od svijeta, kao što ni on nije od ovoga svijeta (Iv 17, 14). Kao što je Otac poslao Isusa u svijet, tako i on šalje svoje učenike u svijet (Iv 17, 18). Analogijska matrica nagoviješta mimetizam odnosa, ali se ljubav poslanje ne može ostvariti pukim oponašanjem. Ljubav se ne može ni zapovjediti – kao ni ugasiti.

Zapovjedni oblik ljubavi dolazi iznutra. Njezin je imperativ izraz unutarnje nužnosti: Kada smo jedno – kao što su jedno Otac i Sin (Iv 17, 22) – ljubimo jer ne možemo drukčije.

 

R.P.